Postao je običaj reprizirati ovaj prigodni post na današnji dan pa ga stoga repriziram i ove godine.

Jura je jutros ustao ranije nego obično. Oko tri sata. Umio se, oprao zube te pohitao na tramvaj. Nije stigao ni doručkovati jer se plašio da će zakasniti. Čekao ga je težak dan. Išao je u svoju pučku kuhinju. Proklinjao je dan kad je odlučio poslušati pokojnu majku i postati kuhar.

"Jebemti kuhanje, lonce, teće, tave, kuhače, tanjure velike i male….jebemti sol, papar, vegetu, peršin i još svašta nešto, ali najviše ti jebem grah", mislio je Jura dok je tramvaj kloparao prema njegovoj stanici. Nakon polusatne vožnje napokon je stigao na posao. Odmah je obukao pregaču i prihvatio se kuhače. Teća je bila povelika. Ona od dvjesta pedeset litara. Juri je pripala baš ta najveća, ta koju je najviše u životu mrzio. Mrzovoljno je promješao grah te probao malo iz kuhače. Dodao je još malo soli, papra i crvene paprike. Znao je da to mora bit lijep i ukusan grah, jer i presdsjednik Stipe će ga osobno kušat. Ubacio je još dva lista suhog lovora te ponovo promiješao. Grah se lagano krčkao dok je Jura otvarao paketiće sa industrijskim kobasicama.

«Pun mi je kurac i ovih kobasica i ovoga graha i kuhinje i kuhanja. Svega mi je pun kurac» mislio je Jura dok je podlakticom brisao znoj sa čela da ne bi neka kapljica upala u teću. Ponovo je promješao grah te opet dodao pomalo od svih začina da bude još ukusniji i ljepši. Unatoč grahu i kobasicama Jura je osjetio prve uzbunjujuće znake u trbuhu. Crijeva su mu kruljila od gladi ali sama pomisao na grah mu se gadila. Oko sedam sati ujutro grah je bio kuhan, mekan i mirisao je sto metara u krug. Na površini su plivale poveće kranjske kobasice (zbog problema sa Slovenijom mogu biti i domaće kobasice po izboru čitatelja). Jura je sa još trojicom kolega utovario grah u kamion i odjurio prema Maksimiru da ne zakasni. Gomila gladnih je već nervozno cupkala i čekala. I predsjednik je čekao. Čim su stigli na odredište Jura malo poravi frizuru i upita se sa predsednikom.

"Dobar dan Predsjedniče. Kako ste danas. Gladni?" promuca Jura glasom drhtavim što od iscrpljenosti i gladi a što od uzbuđenja jer je pred njim bio ON osobno.

"Gladan sam i te kako sam gladan ponose Hrvatske. Pregladan. Nego ajmo podijelit ovaj grah ljudima pa i sami navalit.» reče predsjednik i šeretski namigne dok su kamere zujale sa svih strana.

Okupljena masa ljudi, koja je bila tu radi prvog svibnja, a ne radi graha, navalila je sa svih strana.

"Ovo je gore nego devedeset prve na Baniji kad su navalili sa svih strana na nas" promisli Jura mrzovoljno.

Naravno, pošto je grah bio besplatan, jer je ipak bio prvi svibanj, svatko se je htio dočepat barem dvije porcije. Cijelo jutro je Jura sam dijelio grah. Predsjednik je otišao čim su otišle i kamere. Jura još uvijek nije bio ništa okusio. Grah je mrzio a nije bilo ništa drugo za pojesti. Pri kraju jutra grah je napokon bio podijeljen i pojeden. Jura je sa kolegom ukrcao praznu teću u kamion i otišao nazad u svoju omraženu pučku kuhinju.

Cijelo popodne su prali teće. Jura se tresao od umora, gladi i iscrpljenosti. Mrzio je grah i kobasice. MRZIO IH JE…. Napokon je negdje pred mrak Jura završio sa poslom te se uputio doma. Bio je još gladniji i umorniji. Priviđale su mu se pečene kokoši i pet centimetara debeli odresci. Priviđao mu se biftek i ramstek. Priviđalo mu se pivo, dva piva. Svašta mu se priviđalo. Konačno je došao doma i odmah s vrata dreknuo:

"Ženo stavljaj mi da jedem". Nakon što je oprao ruke, sjeo je za stol na kojemu je bio tanjur graha sa kobasicom. Jura je danas u zatvoru u Lepoglavi. Nemam pojma zašto. Predsjednik je odbio njegovu molbu za pomilovanje.

Sretan Vam prvi svibanj.